Vijesti

'Malene' iz Kaštela: Kada nešto volite, kada ste disciplinirani i imate dobru ekipu, sve je lako

objavljeno: | 26. 2. 2019. | 10.48
Foto

 

Smiješi se medalja odbojkašicama "Kaštela" u nadmetanju Superlige, što bi za "malene" kako im tepaju njihovi mještani, baš bio savršen dar za sedamdeseti rođendan kluba. Obljetnica će se naravno proslaviti onako kako i zaslužuje jedan kolektiv nakon sedam desetljeća kontinuiranog i to uspješnog rada, no mi ćemo sljedeće retke posvetiti ne sportskim rezultatima koji su respektabilni, već trima gracijama u dresu Odbojkaškog kluba "Kaštela"!

Kad kažete kako su te dame prvoligašice, reprezentativke, magistrice s rektorovom nagradom, studentice paralelno čak dvaju fakulteta, volonterke u klubu, ali i asistentice na fakultetu, stažistice u školi, najbolji libero u Superligi, uz ono - vrhunske sportašice, morali smo i mi do Kaštela "snimiti" i priupitati ih kako to sve stignu?

- Kada nešto volite, kada ste disciplinirani i imate dobru ekipu, sve je lako - uglas nam pojašnjavaju tri zgodne plavuše!

To su vam Nika Stanović, 25-godišnjakinja iz Čilipa kod Dubrovnika, Elena Vukić, 27-godišnjakinja iz Kaštel Novog, te Dora Matas, 24-godišnjakinja iz Kaštel Starog.

Nika od svoje šesnaeste godine je stanovnica prvo Kaštela pa sada Splita, kao srednjoškolka je stigla u susjedni klub "Marina Kaštela". U Splitu je okončala i srednjoškolsko obrazovanje u sportskoj gimnaziji, a na prvoj godini kineziologije prebacuje se u drugi kaštelanski klub u "Kaštela" gdje igra već sedmu sezonu. Danas je kapetanica, prošle godine je bila i u reprezentaciji, igra na mjestu primač-pucač.

- Nisam baš imala afiniteta za neki određeni sport kao djevojčica, a danas je odbojka moj život. Kao 13-godišnjakinju u mojim Čilipima trener Željko Stipanović pozvao me da probam prebacivati tu loptu preko mreže. Trenirali smo na betonskom teniskom terenu, a onda su uslijedili odlasci dva puta dnevno na odbojkaški kamp u Dubrovnik, pa me trener Nikola Makivić preporučio treneru Branku Draganiću koji me doveo u Kaštela i evo me sada i s titulom magistrice kineziologije, usmjerenje odbojka i kondicijske pripreme sportaša, kapetanica sam prvoligaškog kluba, a sport mi nije kao djevojčici bio ni u primisli - kroz osmijeh nam zbori Nika, visoka 182 centimetra i teška 66 kilograma. Mišića dakako!

- Pazimo vam mi na prehranu, no ne tako strogo kao drugi. Moramo njegovati svoje tijelo, davati mu hranu-gorivo koje mu odgovara, a ne ga trpati praznim kalorijama - brzo smo dobili packu nakon upita o kilogramima, od Elene koja je još viša.

Diči se ona sa 189 centimetara i 78 kilograma, uz jedan kuriozitet – ima broj cipela 43-44 pa ćemo je rijetko vidjeti u štiklicama.

- Prvo zbog visine. Ma zamislite me još pet-šest centimetara višu zbog štikli, a i ovako sam uvik iznad sviju - male "visinske" probleme izvan terena, otkriva nam Elena, koja kupuje zimske čizme usred ljeta:

- Nemam izbora, patike mi nije problem naći, no neku lipšu, ženstveniju cipelu teško da imaju moj broj. Pa kada nešto bude u butigi - uzimaj. Ne pitam ni cijenu ni model, samo je bitan broj - niže nam neugodnosti zbog veličine stopala ova reprezentativka koja je lani u dresu Hrvatske osvojila i zlato na Mediteranskim igrama.

No vratit ćemo se na cipele - Elenin otac Elvis je postolar, ali kćerka mu ipak obuću nabavlja putem interneta.

- Lakše je nego tražiti da otac radi kalup za moju nogu, a patika tog broja srećom ima - zeza se Elena, dok nam Nika pokazuje i drugi problem kada si izvan "škvare":

- Rukavi i nogavice, sve nam je kratko. Dobijem osip kada mi prodavačica kaže kako je nešto "one size" veličine.

- Ma zato ja nemam problema - ubacuje se u našu žensku priču Dora, koja uz svoje ime veže epitet - najbolji libero u Super ligi.

Među igračicama osam klubova, zgodna Dora vam je top-libero na terenu, ona karika u ekipi koja ima vrlo važnu ulogu u prijemu protivničkog servisa i obrani polja. "Kaštela" su njezin matični klub, s osam godina je došla u taj ženski kolektiv i ostala.

- Odbojka je u Kaštelima prvi sport, posebno za djevojčice, pa je bilo logično i da ja prebacujem loptu preko mreže. Iako nisam iz sportske obitelji, otac Joško je inženjer agronomije, majka Sanda profesorica kemije i biologije, stariji brat Ante radi na aerodromu, a mlađa sestra Fabia studira ekonomiju. Imam njihovu bezgraničnu podršku za moju sportsku karijeru, no ne dozvoljavam im da dolaze na utakmice. Ne želim da me gledaju kako igram, pa mi poslije drže predavanja - zeza se Dora, koja vam je studentica dvaju fakulteta - paralelno!

Završava treću godinu na Pravnom faksu, još malo je dijeli do diplome univ. bacc. iur., a na Kineziologiji daje ispite druge godine. Naravno dvojbe nema - smjer odbojka!

- Upisala sam pravo izvanredno, trenirala odbojku pet puta tjedno, vikendom igrala utakmice. No počela sam volontirati u klupskoj "Školi odbojke", s uzrastom od petog do osmog razreda osnovne škole, s oko 45 djevojčica, tri puta tjedno držati trening. Shvatila sam tada kako je odbojka ipak moj život. Upisala sam kineziologiju, a šteta je onda "baciti" u vjetar ispite s prava, pa paralelno guram jedno i drugo. Dobro mi ide... - skromno će nam Dora, koja stigne sve – i trenirati, igrati, biti najbolja igračica, podučavati, studirati i uvijek biti našminkana te sređena.

- Totalno sam različita od mojih suigračica, koje su uglavnom sportski tipovi. Ja uvik našminkama i u štiklicama. Ma moram, imam "samo" 171 centimetar i 60 kilograma - kroz šalu dobacuje "visokim" kolegicama, buduća pravnica i kineziologinja Dora Matas, koja nam otkriva kako voli i izlaske.

Nađe ona vremena za sve, uskladi sve obveze, ali nam ističe kako se ne u može u Hrvatskoj živjeti od odbojke.

- Ove godine zahvaljujući sponzoru imamo redovita primanja, no to je više džeparac nego plaća od koje se može živjeti. Vani se odbojka više cijeni, no iako sam imala ponudu da ovu sezonu igram izvan granice, ostala sam s klubom zbog plasmana i moje dobre ekipe, odlično smo uigrane, složna smo klapa, pa ću sljedećih pet-šest godina koliko ću se još baviti odbojkom, razmišljati o odlasku vani - plan za budućnost ima i Dora, a odlazak preko granice privlači i Elenu:

- Teta mi živi u Francuskoj, dugo godina je igrala rukomet, pa razmišljam otići malo živjeti s njom. Pa se možda preselim u Francusku a da i ne nastavim igrati odbojku. Vidjet ćemo što donosi novi dan - iznosi nam svoju dvojbu Elena, čiji je brat 202 centimetra visoki Marko rukometaš u Ljubuškom "Izviđaču", pa mama Vesna ima posla oko pranja njihovih dresova.

I dok je familija Vukić sportska, Matas i Stanović imaju samo po jednu vrhunsku sportašicu - Doru odnosno Niku.

- Od nas četiri sestre samo ja treniram. Treća sam po starosti, najstarija sestra ima trideset godina, najmlađa šesnaest, a mama Nela je knjigovotkinja, otac Luko službenik, pa sada kada gledam svoj životni put, nije im bilo lako da me puste u Split, odnosno u Kaštela sa šesnaest godina igrat odbojku u "Marini Kaštela". Živjela sam u Kaštel Gomilici kod obitelji Batinić dvije godine, kao dio njihove obitelji i hvala im na svemu, kao i jednom i drugom klubu na podršci tijekom odvojenog života od obitelji. Poslije sam živjela s cimericama u Splitu gdje i danas stanujem – niže nam još detalja iz svog odbojkaškog svijeta "gosparka" Nika, koja je nakon diplome magistrice kineziologije, kao vlasnica rektorove nagrade za izvrsnost, ostala na fakultetu kao asistentica profesoru Zoranu Grgantovu, ujedno i treneru seniorske ekipe "Kaštela".

Uz vježbe sa studentima, Nika stažira u Osnovnoj školi "Ostrog" u Kaštel Lukšiću, a volontira i u matičnom klubu u "Školi odbojke". Da ne zaboravimo - uz sve ovo prenošenje znanja na mlađe, igra i za prvu ekipu gdje je kapetanica, vođa tima!

- Lako se vama zezati, no odbojka mi je sada sve - iskreno će Nika.

- Ispadne kako je i meni odbojka sve, no na studiju kineziologije završavam za trenera rekreacije i fitnessa. Ako mi dosadi odbojka - opustila se u razgovoru i Elena koja živi u Kaštel Novom, pa do dvorane u Kaštel Starom gdje treniraju, prošeta.

I ona je igrala u susjednom klubu iz Kaštel Gomilice "Marini Kaštela", isto je primač-pucač, a tri mjeseca priprema u reprezentativnom dresu, prošle je godine okrunila zlatnom kolajnom s Mediteranskih igara.

- Djevojke odbojku igraju profesionalno, a plaćene su kao amateri. Igramo do tridesete godine, a ako ne odeš u neki strani klub, u pravilu odustaneš od treninga. Jer za dobar rezultat moraš se dati sto posto, talent ti osigurava ulazak u ekipu, no ako nema rada i upornosti na treningu, brzo se taj talent otopi! - za kraj su nam cure referirale "tajnu" njihova uspjeha na parketu, i s jedne i s druge strane mreže...

Otkrivajući nam kako je za njihov napredak važna karika i fizioterapeut Jurica Skelin, koji svojim zlatnim rukama "sredi" sve ozljede ramena, koljena...

To su one

Nika Stanović: Danas sam magistrica kineziologije, kapetanica sam prvoligaškog kluba, a sport mi nije kao djevojčici bio ni u primisli.

Dora Matas: Upisala sam kineziologiju, a šteta je onda "baciti" u vjetar ispite s prava, pa paralelno guram jedno i drugo. Dobro mi ide...

Elena Mutić: Ispadne kako je meni odbojka sve, no na studiju kineziologije završavam za trenera rekreacije i fitnessa. Ako mi dosadi odbojka.

Izvor: Slobodna Dalmacija

Ovo web-sjedište koristi tehnologiju kolačića (eng. cookie) s ciljem omogućavanja boljeg korisničkog iskustva, povezivanja s društvenim mrežama i praćenja posjećenosti. Kolačiće možete onemogućiti u postavkama internetskog preglednika, ali to može dovesti do prestanka rada nekih funkcionalnosti. Ovdje možete pročitati više o Politici kolačića ovog web-sjedišta. Razumijem